PETAK 13.

"Ako te ima, oprosti mi Bože, duša mi je godinama trovana, čovijek je zbir crijeva, kostiju i kože, čovijek je vreća govana.."BČ

Samoća. Užasno stanje, teško i opasno. Strava koja obuzima čovjeka pred opasnom istinitošću. Bojazan pred ozbiljnošću neminovne propasti ljudske supstance. Užas pred slomom koji nas stiže neodgodivo. U magli mutnih i uznemirenih pogleda na svijet, bez Tebe, okružen ludjačkom zainteresiranošću životinja nižih vrsta, što samo prividno hode kao ljudi dvonošci, samoća je rak izmedju dobrote i ljepote, izmedju svijesti i Poroka. Grize mozgove ljudske u pokušaju spasa, izlaza iz bezizlaznog okruženja tvrdoglave stvarnosti. U takvom stanju, čovjek djetinjasto priziva sjećanja, kao paravan stvarnosti, tražeći nadstvarna ostakljenja ljepote u svijetu dječijih igračaka. Ali krvavocrvena mračna zavjesa, što gustim naborima prekriva misao svijesti, priziva ljepotu Poroka kao jedino svjetlo tajanstvene ljepote, na ovoj tamnoj lopti, što je zovemo Zemljom. Misli su moja svijest i moja duša i jedina nada dječaka. Ona stanuje u lijevoj srčanoj komori, u kojoj nema krvi, u kojoj Porok natapa celije miokarda. Iz nje izviru žile nabijene poročnom krvlju, koja se pjeni ka mozgu, a disanje poprima urodjenu mu toplinu. Kao u nadstvarnom snu, sve su mogućnosti otvorene. Misli udraju o glavu umornu od očaja, noseći krvave zvijezde na dlanu i šum andjeoskih krila u vedrinama nebeskim. Miris Tvoga golog ženskog mesa božanstven je u beskraju andjeoskog beskraja, u nepoznatim predjeleima pod zvijezdama. Nad umornom dušom, Tvoji hladni prsti, dotiču se griješnoga tijela i mi putujemo na "onu stranu", otresajući pepeo svega ovozemaljskog sa naših sandala.
Nebo je danas prazno..SAMO