"Gdje ne zori nikad zora,
Samo bučja, vjetra jeka,
A ni traga od čovjeka….."
(Dr. M. Perović, 1903.god.)
‘Ima nešto u meni, bojim ga se..’
Ima nešto, neka nevidljiva sila, koja svojim nagonskim dijelom stremi životu, a s druge strane hoće ono što je njena misao, koja se izražava dubokim osjećajem prljavosti, pesimizma i nevrijednosti života. Ona, znajući zlo života, hoće taj život zla. U nerazjašnjenom vrtlogu istine, okružen nametnutim dilemama, u danima tjeskobe i samoće, izrađa se osjećaj kojemu ne znam dati ime. Antinomija bića. Sofijin izbor. Slovenska antiteza. To je izrođaj mene, kojeg se bojim, ali ne zbog njega samog, već zbog onoga čiji je vijesnik. To je nesputana misao Pakla, strepnja duha, koja ne da zaspati. Insomnija u kojoj čujem svoje bilo, bubnji na jastuku, u ušima, odjekujući strahom. Tutnji krvotokom, pulsira u slijepoočnicama, ne da mi da zaspim. Samosvijest, predrasuda, intuicija, ne znam šta je, ali nešto će se desiti. Moram dalje, ali kako..? Zatvoriti oči, sanjariti, maštati o ideji, nastaviti demonsku kolotečinu i predati se Njima na putu Pakla popločanog zvijezdama. Slušati vlastito bilo. Sanjariti. Slušati zov Demona.
Ili, otvoriti oči, stati naspram Njih i boriti se. Do zadnjeg daha za ponos, za ideju. Puno ih je, a krvlju mogu umazati samo dvije ruke. Noć je duga, a ja željan krvi. No, za koga..? Zbog čega ratovati, kada, na kraju, opet ostaješ Sam. Nevidljiva sila oblikuje vječnu dilemu u danima kada preovlada izrođaj, koji ne mogu sputati. Šta učiniti..?
Boriti se, pobijediti, a ne ubiti Demona značilo bi ponovo ostajanje sa istim izrođajem. A ubiti ga ne želim, ne mogu..
Sanjariti, zatvorenih očiju, po Elizejskim poljima hoditi, živjeti. Zato bi ga morao ubiti, ugušiti, a ne mogu..
Ne bojim se ja njega, ali znam da nije džaba tu. On je vijesnik i uvijek kada dođe, nešto se desi. Unutarnji nemir, insomnija, drhtaj, deprivacija sna, Demoni, sve je tu i sve naplaćuje svoj ceh. Svi uzimaju što im treba, a ti opet ostaješ sam.."Ma kako sam sitan, mali prah.. i dok tužno jeca bubanj u noći, stajao sam kao vlak u snijegu".. SAM
Ne mogu spavat Anđele..
‘Ima nešto u meni, bojim ga se..’
3 komentara
Komentariši
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
da nisu halucinacije? 🙂
svi mi imamo u sebi nesto cega se bojimo..jer da nije tako..
onda bi se stvarno trebali zabrinuti
nisu halcevi.. nije LSD.. nije speed..nije av, av.. nek ti nosić pocrveni..ne boji se ko je Zdrav..::)))
Smijesnih stvari se bojimo, cesto je i sreca smijesna onima koji posmatraju s vana…:)