"Tko čeka, taj se i načeka"..nn
Jedna osoba, vozeći automobil, može preći udaljenost od 75 km za, otprilike, jedan sat, ako se u obzir uzme da su okolnosti normalne, tj. da ima normalan automobil, da vozi normalno i da je i sama osoba normalna. Ako bih cijenio sebe kroz pomenute okolnosti, onda trebam imati u vidu da ne vozim normalno, a stavljajući pod znak pitanja i to da li sam uopće normalan(op.a), ja bih pomenutu dionicu trebao preći za 40ak min, da budem skroman. Eh, ja sam, vlastitim automobilom (solidnih karakteristika), pomenutu razdaljinu prešao za 3 sata i 50 min. Dakle, pet i po puta sporije, što i nije baš moj običaj. Zašto..? To i jeste cilj ovog mog kazivanja. Zašto..? Zato što još jednom, po ko zna koji put, sa žaljenjem moram konstatovati o kolikom jadu, čemeru i bijedi života u Bosni se radi. Na dijelu pomenute dionice puta došlo je do prometne nezgode, u kojoj, na svu sreću, nije bilo nastradalih, ali prilikom koje se prevrnuo kamion, koji je svojim položajem zauzeo jednu saobraćajnu traku, tako da se moglo proći samo u jednom pravcu. Impotentne bosanske institucije ili ko već, više od pet sati nisu bile u stanju ukloniti prevrnuto vozilo, te normalizirati saobraćaj. Skupilo se društvo od policije, preko crnog ciganina, pa do inžinjerije, da vijeća kako riješiti novonastali problem. Sve od zla oca i gore matere, no niko ne zna kako. Kako ukloniti vozilo..? Čime..? Puno babica, kilava dijeca. Tugi mojoj kraja nije bilo, kada saznadoh, da vukojebina na kojoj zastadoh, nema zaobilaznicu u svojoj dužini od 30 km. A mi pričamo o nekakvom koridoru 5c (Wc). Hoćemo koridor. A petokilometarske kolone auta, iz oba pravca, prkosile su Bosanskim vrletima. Ništa.. Tuga.. Jad.. Čekanje.. Čekanje.. Čekanje..
Htjedoh joj napisati pjesmu, ali brzo shvatih da nisam Đole Balašević, i upitah sam sebe, da li je i dio njegove kantautorske građe, nastao u čekanju, na asfaltu..?
Ipak, bilo je neke koristi u svemu. Došao sam do jednog neobično istinitog saznanja. Naime, u čekanju slušah jednu bosansku radio postaju u kojoj gostovaše jedan poznati bosanski istraživač, naučnik svjetskog glasa, akademik Prof. dr (pih, kako se ono zvaše..?), koji je elaborirao svoju naučnoistraživačku tezu i otkrića o autohtonoj bosanskoj pasmini Konja. Dokazivaše vrijedni prof, kako su klice ovih Konja iste u cijeloj Bosni, bez obzira potiču li ovi Konji iz Sarajeva, Laktaša, Mostara ili pak Banja Luke. I dok čekah, slušah, tako i saznadoh, da Bosna, osim autohtone pasmine pasa Tornjaka, ima i autohtonu pasminu Konja.
Nedavno su imali smotru.. Zovu se BUTMIRSKI KONJI..
Pisao je Balas i “politicke” vrle pjesme, kao i Ti sada…
Butmirski konji vrani, seoski mentaliteti na udaru evidentnih zahtjeva (pa kakve god) medjunarodne zajednice, komicnost njihove grandioznosti, zalost nase sudbine. Dodje covjeku da postane lopov ili budala, kao u nekoj Kusturicinoj sceni ciganskog delirijuma.
Neko ipak tipka na asfaltu neko “pisamce na displeju”…
ja sam cula za butmirske magarce,,:)al et,,vjerovatno su istog porijekla
balk magarci
kutak da magarci