EMPYRIENS

Ovo je istinita pripovjest o tome kako je jednom Gospodinu, odredjenih godina i odredjene vanjstine, očaj pokazao put u Bezdan i  sta se odatle izleglo..

Gospodin je zivio ne bas lagodan zivot. Imao je djevojku, ali ona nije imala njega. Znao je da nista nije promasio, da ni u cemu nije pogrijesio, sto puta se preispitao, ali jednostavno nije islo. Tesko je podnosio taj osjecaj nelagode, slutio je kraj i htio ostati Gospodin do kraja. Bjezao je od zena, jer je znao, ako naidje ONA da ce otici. Jedan zivot je zavrsavao, a drugi nije ni poceo, a ONA je naisla. Upoznali su se slucajno. Vidio je Lijepu Zenu koja ga je podsjecala na zivot i vise nego sto moze biti dobro. Nikada je nije vidio, ali Gospodin je znao da je to ONA. Sve je u njemu odjednom ozivjelo, pripremalo se za nesto. Nije ga htio zaustaviti. Probudila se u njemu vilenjacka krv. Zelio ju je drugacije nego ikoga do sada. Njene zelje Gospodin nije znao. Slutio je slicnost, radujuci se tome. Ni sam nije vjerovao da se svijet moze tako izmjeniti za dan, za sat. Morao ju je vidjeti i sutra. Ne kazujuci joj pravi razlog svog dolaska, ali htio je biti sa njom. Vidjeli su se i sutra. Pili su kafu i pricali, a sto su duze pricali u njemu se radjao sve veci osjecaj srece. Ni sam nije vjerovao da mu zivot nudi ovakav dar. Samo dva dana, dvanaest sati, bilo je potrebno da osjeti ono sto nikada nije osjetio. Radostan, pozvao je i Prijatelja da ga upozna sa Lijepom Zenom. Bio je veseo, osjecao ljubavnu ceznju gledajuci je, u nadi da isto osjeca i ona. Pa slicni su, mora biti nesto. Ostali su jos pola sata. Gospodin je morao ici, ali sada su tu, na vezi, vidjece se. Hodom najsretnijeg djecaka lebdio je do kuce. Sutra ce se vidjeti opet.

A onda je Zivot odlucio da mu, kao Spartanskom muceniku, pokaze svu svoju surovost i nepravdu. Pred vece je Gospodinu zazvonio mobitel. Na displeju ime Lijepe Zene. Srce je udaralo tinejdzerski, a sreca je izbijala iz svih njegovih pora. Zelio je da je zagrli, da se poljube,, da mu govori pametne savjete, da suznih ociju drzi njenu bijelu ruku. Javio se na mobitel, ali tada se desilo nesto sto ni u najdubljoj mogucnosti nije pomisljao, nesto sto ga je duhovno masakriralo. Sa druge strane Lijepa Zena, prigusenim glasom, zatrazila je od njega, da joj ‘nabaci’ maloprije upoznalog njegovog Prijatelja. U prvom trenu nije mogao vjerovati, nije mogao odgovoriti. Usi su mu zaglusile, nije vidio nista, osjetio je bol u stomaku, mucninu, nesto veliko se odlomilo i pokrenulo u njemu tada. Ostao je pribran, ona nista nije primjetila, ali se nikada nije prisjetio sta je pricao. Spoznaja da ona nije zeljela njega, kao domino efekat, rusila je sve ozivljeno u njemu u posljednja dva dana. Mogao joj je lagati, izmisljati stvari, navesti je da izbjegne susret sa Prijateljem. Nije htio to uraditi. Htio je ostati Gospodin do kraja. Pogresna procjena. Nabacio joj je Prijatelja, otisli su u njen stan………… On je ostao. Ostao je u stanju u kakvom nikada u zivotu nije bio. Razocarenje, ocaj, tuga, ponor, sve se tada mjesalo u njemu. Raskidala se svaka celija u njegovom tijelu. Svijet se srusio. Ne zbog toga sto ga Lijepa Zena nije htjela tada, nego zbog  ozivljene nade u Zenu, koja se toga trena ugasila. Zbog pogresne procjene. Nije se smio bezuslovno predati osjecaju. Nije bilo obostrano, nadao se, ali nije bilo. Nije smio. Ma znao je to Gospodin, ne bi on, ali ovo je licilo na nesto Bozanstveno..ali.. Nije se ljutio na nju zato sto nije htjela njega, nije ni imao prava na to. Ne moze joj suditi zbog ukusa, nije dostojanstveno. Svako ima svoj ukus, ne mozemo o tome raspravljati. On nije bio njen i tako mora prihvatiti. Mozda joj je bio simpatican, ali ukus, strast, zelju, poklonila je njegovom Prijatelju. Nije ga zeljela i to je tako. Mozda bi ocaj bio manji, razocarenje blaze, da barem nije njega iskoristila da dodje do njegovog Prijatelja. Nikada u zivotu nije dozivio nesto slicno. Nikada nije zadobio tezi, gorci, duhovni udarac. Razoren ocajem, tugom, bolom legao je u krevet te najtuznije noci njegovog zivota. Nije mogao spavati. Gledao je u Bezdan, kao da nikada ustati nece, ko zlatne zvijezde sred snijega , kotrljahu se oci bez srece. Ustao je ujutro. Bio je tmuran, izmoren, duhovno iscrpljen, sa jakim osjecajem gorcine u grlu, koji je lagano silazio u prsa, gdje ce zauzeti jedno malo mjesto do kraja zivota. Mislio je da to nece nikada osjetiti, ali eto i to je dozivio. Uspravio se, presao jos jednu stepenicu koju mu je Zivot postavio. Nije ga slomilo, bio je jaci..

Lijepa Zena ostala je i dalje na posebnom mjestu Gospodinovog zivota..