NOVEMBARAC

Nema veceg ropstva od duhovnog. Nema tezeg zatvora od duhovnog. Niti jedan zatvor ne moze ponuditi tezi osjecaj samoce. Duhovni zatvor je pakao. Prosao sam ga. Nisam htio, niti iko hoce, nametnut mi je. A kako..? sada ce se pitati neki, kako moze netko nametnuti duhovni pakao nekome..? E pa moze, ne zelim ga nikome, ali moze. I ja sam mislio da ne moze, sanjajuci u ‘mladosti’  Slobodu. Apsurdno je, ali covijek ne moze biti slobodan Sam. Htio sam odnos Odanih, individualnu jedinstvenost specificnu samo Nama. Povjerenje do kosti. Htio sam uci u krvne zile, biti Krv, sjediniti svaku celiju. Biti Jedno. E tu je moja Sloboda. Nisam uspio, jednostavno nije islo. A da bi islo, shvatio sam, ipak treba biti, bar na slicnoj talasnoj duzini. Mi nismo bili. Naprotiv, amplitude nasih talasa bile su totalni antagonisti. Ukljucivao sam i Ratio, ali onda to nije Sloboda. Za duhovnu slobodu treba osjecaj, medjusobni osjecaj, kojeg ima ili nema. Sve drugo je silovanje, napor koji vodi duhovnom ropstvu, u koji, ako covijek upadne, tesko kasnije moze izici. Eh, tu treba Ratio, da uoci i shvati nemogucnost, da prevenira duhovno ropstvo, da sprijeci zatvor. Ali nije ga bilo. Nije ga bilo upravo zbog antagonizma amplituda, koji je bio jaci i od Ratia. Uslijedilo je silovanje uma praceno izgovorom. Trpio sam, pokusavajuci promijeniti putanju talasa, ali nije islo. Znao sam da nece ici, ali bolilo me je totalno odsustvo Ratia sa druge strane, nemogucnosti komunikacije, koja je dovela do zatvaranja u ropstvo duhovnog pakla. Samoca se radjala kao trnje poslije kise. Vodila je u indiferenciju odnosa i gubitak medjusobnog postovanja. Ali ono sto je najtragicnije u svemu, s druge strane, je nepostojanje Samopostovanja, a sto samo akcelerira put u sopstveno zatvaranje. Taj osjecaj je nesnosan, tezak, tuzan, opsesivan, sablastan, tmuran, depresivan, opterecujuci za Um. Tijelo je bilo meso. Sve sam im'o, nista im'o nisam. Nije bilo nade za opstanak. Ili zivjeti u duhovnom paklu ili smoci snage za izlazak. Lomilo me je do kicmenog prsljena, ali nije me slomilo. Hrabrost sam trebao vise nego ikad. Bio sam Sam. Ili pakao ili Sloboda. Donio sam odluku, Izasao sam. Izasao sam Jači. Ali talasna duzina druge strane bila je u kuci Sujete, u kuci Osvete. Sujeta i Osveta su bracni par, muz i zena. Njihova djeca su Ljubomora i Inat. I dan danas me prati bracni par proslosti, ponukan dijecom buducnosti. Ja se branim Slobodom Sudbine, koja dodje da moju dusu izvede iz Pakla i da oporavi duhovne rane, da me osposobi za Buducnost. Da me Oslobodi, zna da ja trebam voditi Dijete u Buducnost. I jesam, izasao sam iz Zatvora, vodeci Dijete Ka duhovnome Raju..

Hvala Ti Sudbino sa Balkana..