OMNIA MAEA MAECUM PORTE

Kažu da pametan uči na greškama drugih, a budala na svojim. Samo kreteni ne uče nikako. Ja sam izgleda pripadao ovoj srednjoj skupini. Sve što sam učio ili je bilo ili sam primjenio na sebi. Ne zato što nisam mogao vidjeti efekte na drugom, nego zato što sam htio sve doživjeti. I ono što je dobro i ono sto je loše.. Valjda zbog ovog drugog i postoji razlika između onih za koje važi epitet pametan i onih koji se proglašavaju budalama. Samo i među njima postoji razlika. Postoje budale koje su to u svom izvornom obliku, a da toga nisu ni svjesni i budale koje hoće to da budu i koji su vrlo svjesni tog nastojanja. Ali kako populus kaže, budale su budale.
Radoznalost i potreba za ispunjenjem iste uvijek je graničila sa budaleštinom. U mom slučaju, tu granicu sam vrlo često prelazio, zalazeći u svijet na koji sam gledao sa prezirom i koga sam se poslije  stidio. Glavni motivator i osobno prevozno sredstvo za prelazak te granice bio je Alkohol. Tečnost surovog okusa, koju nikad nisam pio radi ljepote njenog okusa već radi efekta koji proizvodi. Etilismus acuta kao krajnji cilj, predstavljalo je stanje za koje nije bilo barijera niti granica. Budale su to dobro znale. Znao je to i Džek London u svojoj ispovjesti Kralj Alkohol.
Znao sam to i ja, ali nisam prihvatao..
Toga dana sam sjedio za šankom ispijajući tu tekućinu, koja mi je nakon svakog gutljaja govorila da sam najveći. Bila je noć.  Visok jesam, ali lako je biti viši, teško je biti veći. A onda sam dokazao sebi koliko sam mali. Moja agresija, bodrena tekućinom, iskazivala je sav primitivizam i najniže porive koje čovjek može posjedovati. U tom ambijentu sam i savladan. Redarstvenici su me opkolili. Zadao sam udarac, a onda sam ih primio stotine. Smotali su me na zemlju kao životinju, zavezali kao stoku i ubacili u maricu kao posljednjeg papka. A tada sam to i bio, i životinja i stoka i papak i manijak. Metal lisičina mi se usjecao u kožu oko ručnih zglobova, iz nosa je kapala krv, bolilo me je sve fizičko na meni. Jedino je Um bio i dalje primitivan, divlji i mračan. Izbačen sam u mračnu prostoriju vlažnih zidova i nesnošljivog smrada koji sam osjetio  tek ujutro. Bio je to zatvor..
Svezan i rastrojen, tu sam proveo najgadniju noć svoga života. Destrukcija misli, razor duha i najniži porivi obuzimali su me u potpunosti, dok me fizička nemoć nije savladala.
Jutro. Ako sam ikada želio da ne postojim, da uđem u zemlju, da umrem, da me nema, želio sam tada. Užas. Užas do neprepoznavanja. Pakao. Ono što sam tada osjećao ne mogu definisati slovima. jedino riješenje bila je smrt. Zelio sam smrt. Bio sam patuljak.
Za dva dana sam vodio Tribinu na temu :  "Efekti velike privatizacije na lokalnu zajednicu " Sa moje lijeve strane sjedio je Željko Komšić i prof. dr Alija Behmen, a sa desne prof.dr Zlatko Lagumdžija. Tribina nikad bolja, nikad posjećenija. Sve je bilo perfektno, osim mojih ruku, na kojima su ispod rukava odijela izvirivali ožiljci i kraste na koži ručnih zglobova. Ali puno više je bolio, smetao, podsjećao i  šta sve ne više ožiljak na duši. Sutra sam se vratio na posao u bolnicu u operacionu salu. Nisu mi ruke drhtale iako sam gledao u ožiljke i kraste na njima. Drhtao sam duhom i pri samoj pomisli..
Da li je ovo prototip budale, ili je ovo neka nova vrsta..?
Od istine se ne može pobjeći i zato ovo i pišem,.."da ostane zapis moj o meni , napisana muka razgovora sa samim sobom, da ostavim trag mastila na hartiji što čeka kao izazov.."

Granica je još jednom pređena, a ja zauvijek SVE SVOJE NOSIM SA SOBOM..